|
|
Učahurena stvarnost
22.01.2012., nedjelja
Dragi moji...
... moram priznati da mi je dopizdio blog.hr sa svojim kaskanjem u objavi komentara, s glupom i debilnom naslovnom stranicom i tonom reklama koje izlijeću iz svake pore svake riječi dok čovjek pokušava nešto pročitati! Stoga svima obznanjujem da od sada pa nadalje ovaj blog postaje svojevrsni muzej mom neopisivo nadobudnom i glupavom stvaralaštvu. Amen i tako to. A moje daljnje stvaranje (što, mislili ste da više neću pisati? :P :P) možete nastaviti pratiti ovdje, ako vam je milo... Ja se na ove prostore vraćati ne namjeravam :* :* Haj, ho, ajmo, još malo pa na referendum! :D
|
20.01.2012., petak
Mizantrop do daske... :@
Otkaz radnicima MTČa...
Porez skače
Hrvati se kolju međusobno
Ni bog sam sebe očito ne može spasiti :))) a Hrvati mu se mole
Kolaps - već se odavno dogodio
Glavni i odgovorni za sranje
Kome još treba majansko možebitno proročanstvo o smaku svijeta u 2012. kad smo i više nego sposobni sami sebi prouzročiti smak, i to s moratorijem :) Jerbo trebali smo već odavno pocrkati svi skupa.
Osobno, veoma se veselim porastu PDV-a na 25%. Neće to biti tako strašno. Dapače, možda konačno opet i smršavim ovih 10kg koliko sam vratio, živeći u blagostanju. :P Pa što, kako se ono kaže? Pet obroka dnevno? Hahahahahahahahahaha... Prepravite izreku, radije neka kaže pet obroka TJEDNO :P Ništa strašno, naći će Hrvati način da prežive. Kao i do sad, glavu u pijesak, dupad u rupe na kaučevima i brontulat... Nema veze, pa tko je vidio da Vlada uopće radi u korist svog naroda? Sramota, mislim, pa nismo mi valjda nekakva prljava demokracija? :P Ajde, ajde, neće biti tako strašno. Vidjet ćete, od ponedjeljka, kada skače PDV (brzi su, bogme, moram priznati), svi ćemo nastaviti živjeti KAO I DO SAD... A to znači:
- da će se i dalje čekati u redovima za novi iPhone
- da će se kupiti novi auto kako bi se zamijenio onaj star godinu dana
- da će Avenue Mall, Westgate te svi ostali hrvatski shopping centri i dalje biti puni
- da će se kupovati dizajnerska roba i marke jer, jbga, ne smije nas valjda susjeda vidjeti u istoj krpi kao i prošle godine???
- da će Hrvati i dalje odlaziti na skijanje
- da će Hrvati i dalje odlaziti na ljetovanje
- da će nastaviti živjeti kao i do sad...
Tko je tu lud? Sjećam se kada je PDV skočio na 23%... Svi su poludjeli, govorili kako je to katastrofa, da ćemo izumrijeti (što tvrdim da bismo trebali jer smo disgrace modernoj civilizaciji, vlastitoj vrsti i svemu ostalome), kako je to kraj svijeta... Nakon svih ovih godina i ne vidim da nam je nešto loše... :S Prema tome, dragi moji Hrvati, da vam se PDV digne i na 332454656%, preživjeli biste jer ste gori od vražjih žohara!
I onda se tamo prepiru hoće li u EU ili neće!!! Hahahahahahahaha, kao da je bitno! Kao da je FAKING BITNO vlada li nama ova bagra s Markova trga ili iz Bruxellesa! Stvarno, recite mi, zar ima razlike? Osobno, radije bih da me gazi stranac nego sunarodnjak... Lakše je podnijeti.
I stoga ću ja glasati ZA u nedjelju jer PREZIREM Hrvatsku i Hrvate koji njome upravljaju i koji rade sve ovo što rade. Nabijem ja domoljublje i rodoljublje na svoj izrazito kratak i u naborima sala skriven kopulatorni ud i dabogda se svi obojili plavo na zvjezdice u nedjelju!!! MRŠ!!!
|
iMe meni, iMo navali :D
Moram vam priznati da mi je žao što napuštam, uskoro, sustav obrazovanja. Dobro, neću reći da „nikad“ neću na doktorski studij, ali to mi stvarno nije u planu, nemam takve aspiracije trenutno i nakon što diplomiram želim pronaći posao i raditi, odmoriti se od upijanja ogromne količine novih stvari i samo raditi neko vrijeme na autopilotu.
Ali neopisivo mi je žao što napuštam obrazovanje točno u trenutku kada se sprema ogromna revolucija u samom načinu na koji se znanje prezentira, obrađuje i upija. Da, govorim o tabletima i interaktivnim sadržajima.
Nije to nova stvar. Veliki izdavači su imali običaj uz svoje knjižurine izdavati i prateći CD (imam ih doma nekoliko). Da vi samo znate koliko je LAKŠE učiti biologiju, pogotovo molekularnu i staničnu biologiju, kada imate video. Kada vam se nešto vizualizira, umjesto da samo buljite u statičnu sliku ili tekst (što je najgore) i pokušavate si to zamisliti. Srećom, mene je priroda obdarila izuzetnom količinom mašte pa mi nije bio problem zamisliti staničnu membranu kao model tekućeg mozaika, niti sam imao problema s vizualiziranjem replikacije ili prepisivanja DNA. Ali bilo je kolegica i kolega kojima je to bilo toliko apstraktno i koji su doživjeli WOW trenutak kada su vidjeli određenu animaciju na YouTubeu, recimo.
I danas, evo, gledam Apple kako najavljuje interaktivne udžbenike za svoje tablete i Mac-ove. Ignorirajmo trenutno činjenicu da se radi o Appleu (ako slučajno ima vas koji ih ne podnosite iz ovog ili onog razloga), može to biti bilo koja kompanija i bilo koji tablet. No, gledajući reklamu i najavu za te udžbenike 2.0 (kako ih nazivaju), ostao sam toliko zadivljen i tužan. Zadivljen, jer se učenje i podučavanje konačno oslobađa okova statike, težine (mislim na masu, ne na količinu gradiva)… Kao što je netko rekao u filmiću koji sam gledao, zašto bismo još uvijek učili na isti način kao i prije 30 godina ili prije 50 godina kada možemo puno, puno kvalitetnije?
I gledam sada primjer jednog takvog interaktivnog udžbenika iz biologije. (Ignorirat ću činjenicu da je taj udžbenik rađen za male Amere, pa je izrazito općenit, skraćen i „pojednostavljen“ do bola.) Svaka slika u njemu se može povećati, zumirati. Kada naiđete na replikaciju DNA ili BILO KOJI drugi proces, otvorite si video i pogledate kako to stvarno izgleda. Cura gleda građu lista, potom se list zumira na krupniji plan, pa još krupniji, sve dok ne dođe do samih stanica… Fascinantno… Tekst se jednostavno označi i podcrta za stvaranje bilješki… Automatski se te bilješke pretvaraju u „pitanja“ za ponavljanje…
Nije to ništa pretjerano novo, moglo se dosta toga i prije. Nemojte me krivo shvatiti, nije da je dosadašnji način učenja bio loš! Daleko od toga. Pa svi smo učili, više-manje, dobro smo ispali, ništa nam nije zatajeno ostalo. Ali vjerujem da ćete se složiti sa mnom kada kažem da je ovaj „novi“ način naprosto bolji. Evoluirao je. Nema više potrebe za knjižurinom, potom bilježnicom, kompjuterom i Googleom da si izguglate neku animaciju, ako je uopće i ima na netu… Sve je sada u jednom jedinom uređaju.
Uređaji mogu crknuti, istina. Srećom, već neko vrijeme postoje „oblaci“ u koje se informacije spremaju. Ako tablet i crkne, podaci i cijeli backup su dostupni za vraćanje kasnije. Osim toga, i bilježnica se može poderati ili raspasti. Dogodilo mi se par puta da su mi bilježnice s bilješkama toliko okisnule da su bile neupotrebljive poslije.
Anyway, događa se. Ne kod nas (iako, čitao sam da je neka škola tamo negdje kod nas podijelila djeci tonu tableta pa jedva čekam čuti i vidjeti kako je taj eksperiment prošao), ali događa se. Hrvatska dobro prati trendove u tehnologiji u zadnje vrijeme, ne vjerujem da ćemo morati dugo čekati na takve promjene i kod nas.
Zamislite učenje fizike ili kemije uz animacije nadohvat vrška prsta. Ili učenje povijesti pa gledanje interaktivnih karata, kretanja i osvajanja određenih naroda. Zumiranje na kakve predmete arheološke, ovo, ono… A što je najbolje, takvi udžbenici bi se mogli automatski apdejtati najnovijim informacijama! Ne bi bilo potrebe za kupovanjem i izdavanjem ogromnih novih izdanja samo zato jer je nekoliko činjenica promijenjeno. Mislim, ono, imam doma „The Cell“ peto izdanje, a vani po svijetu već kruže šesto i sedmo…
I tako. Žao mi je, baš je, što napuštam fakultet u jeku promjena. Blago tim novim klincima koji će uskoro u bilo kakve klupe. Sljedeći veliki korak, pretpostavljam, bit će hologramski prikazi određenih stvari. JOJ, jedva čekam prošetati „kroz“ stanicu u kakvom holo prikazu. Zamisli, takav prikaz bi tebe mogao skenirati i proglasiti te, ne znam, DNA-polimerazom i onda prilagoditi mjerilo svega ostaloga, tako da dobiješ realni prikaz i odnos veličina! Zar to nije savršeno? :D Kada crtaju stanice u udžbenicima, uvijek ispada da je mitohondrij velik ko pola jezgre i da je jedan jedini unutra. I ribosomi su uvijek na tim slikama kao mamuti, a zapravo ih ima na tisuće. Da, da, piše uvijek ispod tih slika da je prikaz ilustrativne prirode, ali svejedno. Oko vidi sliku za sliku, tekst za tekst…
Uglavnom, sretan sam. Barem će ta dječica, ako budu imala keša, naravno, ahahahahahahahahahahahahahahahaha, moći uživati u načinu učenja o kojem su neki mogli samo sanjati, a drugima je promaklo za dlaku. :)
Uuuuu, a zamislite interaktivne dijagrame, recimo, sjećaš se, Semmy, kada smo na biokemiji ili animalnoj radili one krivulje hemoglobina i mioglobina, pa kad nas je pitao kako bi izgledala kada bismo promijenili ovo ili ono? Zamisli da smo mogli samo prstićima čačkati po ekranu, namještati varijable, gledati krivulju, smišljati vlastitu molekulu koja bi imala ovakve ili onakve karakteristike? Da, radili smo to, ali na papiru i trajalo je dugo i opet je sve bilo statično i teško je bilo vidjeti promjenu onako kada imaš dvije statične slike… Ah… A zamisli da imaš čitav ključ za determiniranje i da možeš u roku keks slikati recimo neku biljku i on ti pljune najvjerojatnije vrste i onda samo doradiš malo determinaciju, provjeriš je li učinio program to dobro… :) I imaš svoj virutalni herbar uza se, uvijek, svaka biljka povezana s odgovarajućom u ključu i samo jednim dodirom možeš dobiti sve podatke o njoj, pa čak i broj vražjih dlačica po stabljici? :P Sexy, zar ne? :)
E. A uza sve to, bilo bi savršeno kada bi baterije u takvim uređajima trajale danima! :P :P
|
08.01.2012., nedjelja
Pričam ti priču...
Hodam ja tako Vukovarskom, prema Lisinskom, vraćajući se iz teretane koja nije radila, iako je trebala, i razmišljam o HOX genima. Fasciniran sposobnošću jedne jedine stanice (zigote) da se pretvori u potpuno formirano ljudsko biće (ili nešto deseto, ovisi o kojoj vrsti pričamo) i zadivljen činjenicom da sve „zna“ kako doći „na svoje mjesto“, gotovo da i ignoriram spoznaju kako sam za onu stvar išao sve do Radničke na kuru mršavljenja. Kako bih kompenzirao, išao sam doma pješke, duljim putem. Za to mi je trebalo uru vremena i četrdeset i pet minuta. Šetnju sam dokrajčio jabukom i grejpom prelivene medom. Izvrsno.
I tako, još uvijek sam zadivljen razvojnom biologijom, duboko žalostan jer mi „kurikulum“ nikad nije dopustio da dotični kolegij i odslušam. Šteta. Ali nema veze, ionako se sve na mom faksu svodi na štrebanje teorije iz skripti ili knjiga. Knjigu iz razvojne imam, samo se trebam natjerati da je otvorim i počnem učiti. :D
Nastavljajući se na moj tok misli o HOX genima (uzgred, HOX geni [drukčiji je link] su veoma stara i konzervirana skupina gena koja, takorekuć, upravlja razvojem organizma od njegovih prvih trenutaka, tako što se određeni geni u toj skupini „pale“ u određenom trenutku, u određenoj skupini stanica, dok se drugi „gase“, obavivši svoju funkciju i tako u konačnici doprinose da ruke budu na svome mjestu, nos na svome, a little ding-dong [ako je plod muški] na svom :D), počeo sam razmišljati o genskom inženjerstvu i kako je čovjek jako dvoličan po tom pitanju. Iako sam o tome pisao hrpu puta, svejedno me i dalje nervira.
Svi će spremno popljuvati pomadoru koja ne truli, ali će zato ciknuti od oduševljenja kada vide malenog maltezera kako maše repićem i veseli se svakome tko ga pomazi. Što je, po vama, veći „genski“ izrod: pomadora koja ne truli ili maltezer? Pa, evo, pomadora ne truli zahvaljujući intervenciji znanstvenika koji su veoma jednostavnom i „rutinskom“ metodom blokirali proizvodnju jednog jedinog enzima koji je odgovoran za proces truljenja u njoj. Bez tog enzima, pomadora ostaje dugo, duuuugo, čvrsta, u naponu snage… Maltezer je rezultat generacija i generacija i generacija križanja vuka s vukom. Pripitomljenog vuka s nekim vukom koji je pokazao nekakvu „čudnu“ mutaciju (bila ona za nekakvu x boju dlake ili za mirno ponašanje ili nešto deseto). Pa onda njihova potomstva s nekom xy jedinkom nečega što više i nije bilo vuk jer se kroz generacije toliko izmijenjalo da je postalo neprepoznatljivo… I tako tisućama godina čovjek križa jednog psa s drugim da bi dobio nešto što se njemu „sviđa“.
Naravno, kada padamo na morfologiju i nekakav temperament. A ako imate pse s pedigreom onda i znate da većina njih uvijek pati od nečega. Dalmatinerima odu bubrezi jako brzo. Šnaucere uhvati voda na srcu najčešće. Oni siroti dugi jazavčari pate od problema s kukovima… To su posljedice genskog inženjerstva...
Mopsovi, pinčevi, bernardinci, „njufići“, pudlice, doge, (p)seteri, hrtovi, pekinezeri… Jedna te ista vrsta. Canis familiaris. Nastao od vuka izuzetno davno. A sliče li uopće pekinezer i bernardinac jedan na drugoga? Ne, niti najmanje. Naravno, mnoge vrste pokazuju izuzetne razlike u morfologiji unutar same sebe, ali TOLIKE razlike su rezultat jedino i isključivo čovjekova uplitanja u njihovu reprodukciju…
Ali, ovo je opet ona ista priča o genskom inženjerstvu i teorijama zavjere i ne da mi se ponovo načinjati tu temu jer se uvijek vrtimo oko istog: ljudi krive biologiju i metode u biologiji umjesto da krive ljude, našu pohlepu i zloću.
No, my point is, HOX geni. Razvoj jedinke od jedne jedine stanice do potpuno formiranog ljudskog bića. Sve kontrolirano „iznutra“, toliko preciznom „mašinerijom“ da je zadivljujuće i naprosto magično. Nema nikakve magije u tome, tj. ima je jednako koliko i u letu aviona ili odlasku u svemir. No ljudima je teško prihvatiti činjenicu da priroda sama može obaviti tako kompleksan zadatak kao što je izgradnja čovjeka, slona, žabe, miša, hrasta, sekvoje, kita iz jedne jedine stanice. Toliko izgleda nemoguće da su ljudi jednostavno morali ubaciti nekakvo nadnaravno biće koje bi orkestriralo tim procesom. Taj „deus ex“ moment se dogodio užasno davno i prisutan je još danas i bit će prisutan, vjerujem, zauvijek… No nema potrebe za njim. Treba uzeti u obzir da je priroda imala milijune i milijune godina i nebrojene generacije za metodu pokušaja i pogreške, dok nije uskladila sve procese i dobila nešto zadovoljavajuće. Istina, tisuće i tisuće biokemijskih reakcija se moraju događati točno u određeno vrijeme i na točno određeni način na bi sve uspjelo i da bi se mali Mirko sutra rodio, ali to i ne djeluje tako nemoguće kada razmislilo koliko je sam život na Zemlji star, a koliko Homo sapines. A najbolje se vidi koliko je proces osjetljiv, precizan i poseban tek kada nešto pođe krivo.
Truly, od ove priče sam ogladnio… :) Skoro dvosatna šetnja to hoće učiniti čovjeku… No, ne znam jedino je li gladan želudac ili mozak. :P Pričekat ću još malo…
|
04.01.2012., srijeda
Nostalgija...
Fali mi capoeira. Ali mi se ne da više. Komplicirana sam osoba, zbilja. Niti jedan hobi nisam dugo zadržao. Ne znam zašto je to tako, valjda mi je mozak uvijek u potrazi za nečim novim.
Isprva sam s capoeirom prestao jer me koljeno rasturalo. Mislim da sam ga udesio jer sam nakon čitavog života sesilnog ponašanja naglo skočio u akrobatsku borilačku vještinu i moje lijevo koljeno naprosto nije moglo pratiti ritam. Šteta, stvarno šteta. Da me koljeno tamo negdje prije ljeta nije počelo grozničavo rasturati, vjerojatno bih još uvijek trenirao. A možda i ne bih.
Naime, u Centru se dosta toga izmijenilo. Nekakve nove „struje“ i nova pravila. Jedan mail me totalno izbacio iz takta. Naime, pripadao sam „srednjoj“ grupi, bilo nas je manje na treninzima (što znači više prostora za izvođenje sekvenci), bilo nam je ok. Ali počela su nekakva pravila da se „mora“ ovo ili ono inače će nekakve „sankcije“. A ja osjetljiv kao stanična membrana na deterdžent na sve te „mora se“ spike. Ako išta mrzim na ovom svijetu, onda je to kada mi netko govori da nešto „moram“ inače sam gad/bezobrazab/bezveze/ovakav/onakav. Naime, „pravilo“ je bilo da srednja grupa MORA ići nedjeljom na radionice i MORA asimilirati brazilsku kulturu, sviranje, pjevanje i sve što s time ide. Meni se nedjeljom nije išlo na rode (ako ste zaboravili, čita se „hode“) jer mi se jednostavno nije išlo. Više razloga je tu bilo.
Kao prvo, tamo su većinom bili ljudi koji su toliko napredni u capoeiri da ih je divota gledati, ali ni za živu glavu se ne želiš s njima naći jedan na jedan. DA, svi su mi govorili da je „jedini“ način da naučim capoeiru taj da upadnem u rodu s nekim naprednim i „učim u procesu“. Hvala, ali ne hvala. Jednostavno nisam takva osoba. Pokušao jesam, išao sam nedjeljama (svako toliko), ali jednostavno se nisam pronašao u tome „moraš“ ovo ili ono.
Teško mi ne nekome tamo tko je zaljubljen u Brazil i capoeiru objasniti da su moji motivi bili drukčiji. Meni je trebala rekreacija + borilačka vještina, a ne asimilacija kulture, povijesti, stila života i svega ostaloga što capoeira i Brazil pružaju. E, po novome, početna grupa služi samo za rekreaciju, za one koji ne namjeravaju postati „Brazilci“.
Problem je u tome što je početna grupa uvijek toliko zagužvana da ne možeš pošteno ni nogu dignuti. Sada, koliko čujem, nije tako. Naime, Centar je uspio kupiti (nabaviti) prostoriju iznad „dvorane“ (u navodnicima je jer je to dvorana isto kao što sam ja predsjednik HDZ-a) u kojoj su naši treninzi bili. Navodno je veća i sve. Divno i krasno. Ali ljudi su ostali isti.
A i mene pere nekakva mentalna lijenost, tako da se jedva natjeravam da radim išta, a kamoli ubijam sat i po u nemogućim pozama. Koljeno je valjda odlučilo boljeti forever u tim čudnim pozama, tako da vjerujem kako su dani capoeire za mene gotovi. Šteta. Danas, dok sam završavao s teretanom, malo sam ponovio neke udarce i pokrete i tako mi je nedostajao trening capoeire da sam se skoro razbacao tamo. I jesam. I kada sam se sagnuo u jedan položaj, koljeno me podsjetilo da to ne bih trebao raditi. I snuždio sam se.
Sada mi se STVARNO ne da ići tražiti novu grupu za učiti capoeiru. Baš mi se ne da, nemam trenutno ni snage ni volje ni vremena upoznavati nove ljude. Bogme nemam ni para za plaćati treninge. U ovu teretanu u kojoj trenutno jesam idem isključivo jer je povoljna. Ima tamo jedna prostorija, prazna (za boks, s vrećama i tako to) u koju ću moći ići i vježbati određene pokrete koje mogu uraditi bez bojazni za koljeno. Zadnje što želim je ostati šepav.
Ali nedostaje mi. Tih cca godinu dana koliko sam trenirao osjećao sam se savršeno, konačno sam radio „nešto“, bio „netko“, radio nešto posebno što ogromna većina ne može, ne zna ili nikad za to nije čula. Baš sam se osjećao special. I nedostaje mi. Kad se samo sjetim koliko sam lijepih trenutaka doživio na treningu kada smo moje tijelo i ja uspjeli napraviti nešto za što smo bili uvjereni da NIKAD nećemo moći! :D I ono cijelo ljeto koje sam proveo doma, bacakajući se u sumrak po plaži, dok su me Župljani gledali kao da sam pobjegao sa psihijatrije. :D Eh… Pokušat ću većinu toga rekreirati u teretani. Ali nije isto. Za capoeiru ti treba druga osoba. Isto kao što ne možeš igrati badminton sam, tako ne možeš ni capoeiru.
Anyway, uhvatila me nostalgija. Udružena s nekakvom epidemičnom depresijom koja hara stanovništvom, zajedno s kroničnim umorom i približavanjem kraja jednog povećeg životnog razdoblja, izaziva u meni svakakve koktele osjećaja, mahom negativne, i teško mi se i sa kakvim žarom posvetiti ičemu. Baš šteta…
On a different and completely unrelated matter, Kindle bi trebao (s naglaskom na „trebao“) stići sutra. :)
|
02.01.2012., ponedjeljak
Sretna vam pretpotopna, nova godina (i tako to...)!
Izostanak „starogodišnjeg“ posta bio je namjeran, nipošto slučajan, pothvat. Napisao ga jesam, ali pomnim proučavanjem napisanog, uz dosta „o-bože-jedino-znam-kukat“ trenutaka, odlučio sam ga ostaviti po strani.
Dva najdraža datuma za sve gayjeve u cijeloj godini su 2.1. i 1.2. (tj. drugi prvog i prvi drugog ;D) pa tako i ja biram današnji datum za prosuti škatuljicu svoje mudrosti po bespuću svemrežja.
Danas sam KONAČNO naručio Kindle. Previše peripetija sa svih strana, neuspjelog prebacivanja novca na pretkov devizni račun (koji smo odlučili iskoristiti za ovu transakciju), živciranja, provjeravanja bankomata… Na koncu je predak danas otplovio do Erste banke u gradu i položio novac drito na račun. Pet minuta poslije i Kindle je naručen i trenutno čeka putovanje prema Lijepoj našoj. Budnim okom motrim status narudžbe (znajući da to neće ubrzati proces), da se slučajno što ne bi izjalovilo (posve svjestan da moje buljenje u ekran neće spriječiti jalovljenje). Ali eto. zabavljam se čekajući (što je praktički pa paradoks u mom životu).
Vengo, pokušavali smo uplatiti preko interneta na devizni račun Erste banke. „Može se, naravno“, riječi su nekoliko sinjorina iz različitih banaka. No nijedna nije dovršila misao i obradovala nas uputama kako to napraviti. Predak ima online bankarstvo na dvije banke (svojoj matičnoj te Zagrebačkoj, iz familijarno-olakšavajućih razloga) pa je Erste banka (gdje ima račun iz trećeg razloga) ostala uskraćena ih 10ak kuna mjesečno za još JEDNO net bankarstvo. Iz tog razloga nije mogao čačkati direktno po računima. No dobro, idemo mi nekoliko dana prije Nove prebaciti keš na devizni i riješiti Kindle (hvala pretku što je uletio sa dodatnih x kn koje su mi trebale da bih pokrio troškove dostave + još je ostalo za neku sočnu kolekciju e-knjiga ili pretplatu na časopise). Prvo pokušamo prebaciti s jedne banke. Novac ode, gledamo nalog kako se „izvršava“… I sada, budući da nemamo net bankarstvo na Ersteu, trčasmo svako toliko do bankomata gledajući stanje. Ništa. Sutradan ništa. Tek nakon što je prošlo 36 sati, vraća se keš na polazišnu banku uz obrazloženje da nalog nije mogao biti sproveden. Ajde, neka… Imamo mi drugu banku, našu milu matičnu na kojoj je cijela familija, ona je jednostavnija, više fer, sposobnija… Ponovimo uplatu… Ista priča… Vrati se keš tek jutros…
Predak ode do Erste banke… „Može se, naravno, prebaciti na devizni račun, gospodine, ali taj vam je račun u eurima, trebate koristiti nalog 14, znate, preko doznake!“ veli dražesna zaposlenica u Ersteu. Naravno, taj komadić informacije se nije mogao spomenuti odmah, kada smo pitali kako se prebacuje s tekućeg na devizni. Jbga, ne može svatko sve znati…
No dobro, taj chapter je zatvoren i sada idemo dalje. Evo, 2012. godina, broj mnogo ugodniji za gledati i pisati od 2011., koji je izgledao kao hrpa kolaca.
Od danas opet idem u teretanu. No ovaj put stvarno, predano i odlučno! :D Skupilo se viška kg otkad sam prestao trenirati (da ne spominjem Božić) i treba se dovesti u formu. Ovaj put ću otići i korak dalje i posvetiti se obradi svog mišićnog tkiva. Malo konkretnije nego prošli put, to jest. Naprijed, ja!
M. ide u istu teretanu i ovo nam je još jedan način da budemo zajedno, koliko god to vama možda čudno zvučalo. Iako smo u vezi već više od godinu dana, svejedno se ne viđamo baš svaki dan. Većinom zato jer su nam rasporedi i „obveze“ raštrkani i drukčiji (a i životni tempo), tako da se vidimo svaki drugi dan, a ponekad prođu i tri dana da se uopće ne vidimo. K tome, češće se viđamo po gradu nego kod mene/njega (jer je praktičnije, uklapa nam se u raspored lakše, a treba i misliti na prostornu udaljenost među nama i koliko kome treba da dođe do onog drugog; grad je kompromis). Kada se sve to uzme u obzir, ti trenuci kada je kod mene (ili ja kod njega) su jedini kada smijemo biti iole intimni. U prijevodu, to znači zagrljaj, poljubac, etc… Napraviti nešto takvo u gradu značilo bi namaknuti si omču oko vrata.
Enivej, da, idemo zajedno u teretanu. Obojica moramo štrebati… Meni sada nadolazi sedam ispita, dva seminara i pisanje diplomskog. :) Samo to. Ništa strašno, pogotovo kada uzmem u obzir kako sam se stravično ulijenio i ne znam kako se „odlijeniti“. :D Sutra idem do NSB-a, štrebati u miru, okružen znanjem (i paradom snobizma) i s vrlo malo distrakcija. Šteta pa mi komp treba za pisanje seminara, inače bih ga ostavio doma, zajedno s mobitelom, da minimiziram potencijalna ometala… :)
I tako, dragi moji, sve najbolje vam želim u novoj godini, „pretpotopnoj“, kako je zovem. Bila je neka nagradna igra u zadnjim danima prošle godine i nagradno pitanje je bilo: „Kako zovemo godinu koja ima 366 dana? Pretpotopna, prednešto, prijestupna?“
Pretpotopna se nekako dobro uklapa u cijelu situaciju. Ako preživimo smak svijeta, čeka nas ulazak u EU… Nekima razlog za slavlje, nekima poticaj da se konačno otruju nekim teškim metalom i skrate si muke (barem one životne, jer koliko čujem, trovanje teškim metalima je duga i bolna smrt). Meni razlog da umrem od smijeha, gledajući i jednu (kontra) i drugu (pro) stranu kako žučno brane svoja stajališta. Iako pripadam „pro“ strani, svejedno me čitava gungula neizmjerno zabavlja.
Speaking of it, nabavio sam si potvrdu za glasovanje na referendumu van mjesta prebivališta. Sutra bih je i mogao odnijeti u Poglavarstvo. Bio sam prvi u svojoj županiji koji je to napravio. ;) Nema šanse da taj referendum prođe bez mene na njemu! Nadam se samo da će hrvatska bagra izaći na nj, jer ako nas izađe pola posto i izglasa se jedno ili drugo, onih ostalih 99.5% nema pravo ni zucnuti ako im nešto ne bude po volji! E!
Ajde, de, idem razmislit što večerat a da ne bude teško… :) With my limited options, bit će „teško“ smisliti nešto što nije teško. :)
|
25.12.2011., nedjelja
Mini božićni...
Treba imati ili nesanicu ili neki drugi oblik poremećaja koji će te natjerati da se baviš pisanjem posta u krevetu. U ponoća i po. Na mobitelu. Ali eto, došlo mi.
Doma sam, da. Još od utorka rano ujutro. Hm, da se bolje izrazim, od utorka rano ujutro jedem sve što mi podleti pod neki komad jedaćeg pribora/prste. Ali to nije bitno. Bitno je da se pokušavam odmoriti...
...što je, očito, jako teško izvedivo, jer ne uspijevam. Usprkos činjenici što je Božić, što je cijela familija u svom uobičajenom, blagdanskoživčanom izdanju i što napredujem k posljednjem ovogodišnjem cilju - Kindleu. Ne znam, valjda sam se previše promijenio gore na kontinentu sve ove godine, pa mi je ovaj neverchanging environment doma postao blago nepodnošljiv. Ili su se ljudi ovdje doma promijenili, ostavivši me da uzaludno pokušavam iskopati dublji smisao... No novosti itekako ima, za divno čudo.
Kao prvo, raskrižje na ulasku u moj "kvart", kako bi to rekli moji kolege kontinentalci, konačno je dobilo semafore. Kažem, "konačno" jer radi se o jednoj od sedam najcrnjih točaka u prometu u Hrvatskoj, ne biste vjerovali. Eto, postavili su semafore, odavno već proširili raskrižje, izgradili nogostupe. Raskrižje dostojno ulaska u EU. Doduše, semafori su još slijepi, ali trebali bi biti aktivirani prije isteka ove godine. Pretpostavljam da će broj nesreća, u prvim tjednima nakon njihove aktivacije, PORASTI, jerbo se ljudi ovuda voze napamet i nitko neće ni primjetiti te blinkajuće i šarene krasote ponad i pokraj ceste. Srećom, bit ću daleko na sjeveru da bih vidio tu farsu.
Nadalje, babe se više ne otimaju da bi me vidjele i pitale me kako mi je u Zg. Šteta, imao sam spremnu priču koju još uvijek ne mogu prodati. Htio sam reći, na pitanje "kako faks", da je ok, ali da bi išlo i lakše da me nisu izbacili zbog dilanja droge po hodnicima. Mama je trebala sve mrtvo hladno potvrditi, tek blago negodujući zbog kredita koji je tata morao dignuti da bi me iz zatvora izvadio. Eto, nažalost, priča još čeka serviranje nekoj babi. Što je život i bez malo zajebancije na tuđi račun? :P
Baba i đede imaju dvoje mačića koje odgajaju. Misle da je to privremeno, ali mi ih namjeravamo gore ostaviti permanentno. I dok baba mačke časti svojim uobičajenim prodornim, kožoiskačućim glasom, đede ih čuva kao oči u glavi, pravi im kućice u podrumu ispod terase, podgrijava im (mačju!) hranu, pazi da im "veliki mačak" ne dođe i ne tuče ih. Za sada im još ne daju u kuću, ali samo je pitanje vremena. Maša (babina mačka, starosjedioc) ih ne podnosi, tipično mačji.
Danas je baba (tj. sad već jučer) konstantno gnjavila meso dok se peklo, čudi me kako siroti komadi svinje nisu iz protesta napustili peć. Baba je mislila da je prekasno sve stavila peć (svejedno smo ručali u podne, as usual kada je kod babe objed) pa je svinju konstantno nadgledala, bockala, sočno psovala, prevrtala, proklinjala. Sjedila je pred peći i buljila u pečenje kao da gleda u TV. Inače je nestrpljiva (pitam se na koga sam :P) toliko bila da je prije, davno, vadila polurazvijene piliće iz jaja da vidi "do kud su stigli" i potom im ljuske lijepila selotejpom. Svinja je ipak bolje prošla, uspjevši se ispeći u rekordnom roku. Možda joj je pomoglo onih pet stotina milijuna stupnjeva vatre koju je baba naložila (sve se peklo na drva), ne bi li pospiješila proces. Pitam se kako li je planirala piliće natjerati da brže sazriju u jajetu. :P
I tako. Ništa previše special, Božić kao i svaki drugi. Hm, konačno mi se prispalo, ajde, zbogom, odoh krnjit.. :* Sretan vam Božić, Hanuka, zimski solsticij; sretan rođendan, sir Isaac Newton! :D
|
|
|